Korektivna pravda pred Međunarodnim sudom

Vučić, Mihajlo (2019) Korektivna pravda pred Međunarodnim sudom. Institut za međunarodnu politiku i privredu, Beograd. ISBN 978-86-7067-273-4

[img] Text
Korektivna pravda.pdf - Published Version
Available under License Creative Commons Attribution Non-commercial No Derivatives.

Download (3MB)

Abstract

Međunarodni sud pravde je kroz svoju sudsku praksu doprineo tumačenju pojma naknade u međunarodnom pravu. Kao i kod većine instituta međunarodnog prava, i institut naknade pati od nedovoljno precizne definicije i opsega, jer ne postoji jedan obavezujući pravni izvor koji bi to pitanje regulisao na detaljan način. Čak ni Statut međunarodnog Suda pravde nije predvideo izričito ovlašćenje Suda da se bavi naknadom, ali je Sud opravdano protumačio kako je sudijskoj funkciji svojstveno da se bavi tim pitanjem. Naknada ima funkciju otklanjanja posledica spora između stranaka pred Sudom, dakle funkciju korektivne pravde. Ako Međunarodni sud pravde treba da rešava sporove između država kao sudski organ univerzalne međunarodne organizacije Ujedinjenih Nacija, bilo bi besmisleno njegovo postojanje, da se pravo na dosuđivanje naknade ne podrazumeva, jer se spor ne može konačno rešiti bez dosuđivanja neke vrste naknade, koja ima za cilj da uspostavi prethodno pravno stanje između stranaka koje je postojalo pre izbijanja spora – nesporno pravno stanje. Uostalom kakav bi to Sud pravde bio koji nema nadležnost da primenjuje mehanizme korektivne pravde. Nekoliko aspekata pojma naknade je razjašnjeno kroz praksu Suda tako da proučavanjem te prakse države mogu da strateški planiraju svoje parničenje i da znaju šta mogu da očekuju od svojih potraživanja pred Sudom sa velikom dozom izvesnosti. S obzirom na sve veći broj predmeta pred Međunarodnim sudom pravde, za razliku od relativno ograničene prakse njegovog prethodnika, Stalnog suda međunarodne pravde, jedna sistemska analiza sudske prakse u pogledu naknade koju je imala za cilj ova monografija, samo je dodatno olakšana, i samo može da izvuče jasnije i utemeljenije zaključke. Sud je u svojoj praksi prema pitanju naknade postupao ujednačeno, što samo doprinosi izvesnosti za stranke u odnosu na ono što mogu da očekuju. Početne nedoumice i prigovori upućivani od strane država prema nadležnosti Stalnog suda međunarodne pravde u pogledu naknade brzo su otklonjeni. Pogotovo je sporna bila nadležnost za nematerijalnu štetu koju pretrpi neposredno država ili njeni državljani, ali i ta rasprava se sada može odložiti u stranu, pogotovo nakon presude u slučaju Dialo. Za potrebe sistematizacije i razvoja međunarodnog prava vrlo je bitno što je praksa Suda u pogledu naknade tako jasna, jer Sud igra neku vrstu surogata za obavezujuća ugovorna pravila koja u ovoj oblasti nedostaju. U toj ulozi skladan partner su mu smernice iz Pravila o odgovornosti država za akte protivne međunarodnom pravu Komisije za međunarodno pravo, koje nisu obavezujuće, ali predstavljaju autoritativni pregled običajnog prava i donekle progresivni razvoj međunarodnog prava u oblasti odgovornosti države. Iako je pitanje odgovornosti posebno pitanje, ono je povezano sa pitanjem naknade, jer je naknada ispravljanje posledica spora koji najčešće nastaje usled povrede primarne obaveze međunarodnog prava koja sa sobom povlači državnu odgovornost za tu povredu. Međutim, neka pitanja koja se u praksi postavljaju u vezi sa pojedinim naknadama još uvek nisu rešena na zadovoljavajuć način i izazivaju sporove kod teoretičara ali i neujednačen pristup samog Suda, jer ma koliko se pozivao na svoje ranije odluke, Sud nije vezan njima, niti su stranke vezane sudskom odlukom izvan konkretnog predmeta spora. Iako Kristin Grej i Ijan Braunli u svojim naučnim raspravama ističu kako su naknade u međunarodnom pravu nedovoljno razvijene, kako je već istaknuto u ovom zaključku, to nije neka naročita sudbina jednog pravnog instiuta u međunarodnom pravu. Korektivnoj pravdi je nedovoljno posvećivana pažnja u teoriji, ali se i Sud u svojim presudama nekako njome bavi ovlaš, to jest slabo obrazlaže zašto se odlučuje za dosuđivanje jedne ili druge naknade, iako pokazuje priličnu doslednost u tim izborima, kao što je rečeno. Presude obiluju dugačkim pasusima u kojima se naširoko raspravlja o prirodi spora, ali se zatim ta rasprava o prirodi spora, koja je neposredno vezana za izbor naknade, u presudama ne prenosi na teren rasprave o konkretnom izboru naknade. Zato i ostaju neke praznine u pogledu dostupnosti, primene i tumačenja naknade pred Sudom. Kroz celu monografiju u velikoj meri su upoređivana Pravila o odgovornosti Komisije za međunarodno pravo sa praksom Suda, kako bi se uvidelo da li Sud prati njihov okvir prilikom tumačenja i primene naknada. Sud generalno prati taj okvir, ali postoje izvesna odstupanja koja su posledice praktičnih strana rešavanja sporova. Sud je u posebnom položaju jer sudi državama, kao suverenim subjektima međunarodnog prava za koje mere prinude u izvršenju naknade nisu moguće. Dakle, Sud prihvata koncepciju korektivne pravde i vrste naknada koje definiše Komisija, ali sadržina i opseg svake pojedine naknade odstupa u zavisnosti od okolnosti slučaja od opšteg koncepta koji je postavila Komisija. Način na koji Sud tumači sadržinu svake pojedine naknade kao i procesne veze među njima u pojedinim predmetima su dobro obrazloženi, dok su u drugima nejasni. Sud se ponaša drugačije nego redovna pravosudna institucija, pogotovo u pogledu naknada koje je spreman da dosudi. Razlika u ponašanju je posledica prirode predmeta koji dospevaju pred Sud. Često su ti predmeti opterećeni političkim nabojem, ali i zakomplikovani mnogobrojnim pravnim preprekama oko nadležnosti Suda. Sud neminovno mora da se prilagodi svakom pojedinom sporu i da pokuša da pronađe mehanizam za njegovo rešenje koji bi najbolje u datim okolnostima mogao da obezbedi sa jedne strane poštovanje pravnog poretka, a sa druge međunarodni mir i bezbednost. To ne znači da je Sud političko-diplomatska institucija. Njegova je funkcija prvenstveno pravosudna, dakle da „rešava, u skladu sa međunarodnim pravom, one sporove koji se pred njega iznesu“, kao što kaže član 38. Statuta Međunarodnog suda pravde. Međutim, možemo zaključiti da analiza korektivne pravde pred Međunarodnim sudom otkriva kako na tumačenje i primenu naknade utiče u velikoj meri činjenica da je Sud glavni sudski organ Ujedinjenih nacija: „Međunarodni sud pravde aktivno daje svoj doprinos i služi kao sredstvo za postizanje i ostvarenje načela UN. Sud ima važnu ulogu u ostvarenju osnovnog cilja UN, a to je održavanje međunarodnog mira i bezbednosti kroz svoj konstruktivni doprinos mirnom rešavanju sporova“. Veza između Suda i sistema za održavanje mirnih i bezbednih odnosa unutar UN je glavni razlog zašto se Sud generalno uzdržano i neodređeno odnosi prema svojoj mogućnosti da dosuđuje naknade prinudnog karaktera (kompenzaciju, restituciju, satisfakciju pre svega). Smatramo da je takav pristup Suda opravdan. Države najčešće nemaju nikakve primedbe na odluke Suda u pogledu naknada koje bi rešile njihove međusobne sporove. Ako su države zadovoljne, to znači da i Sud dobro radi, jer su države, po svojoj suverenoj prirodi, te koje diktiraju uslove po kojima se mogu rešavati njihovi međusobni sporovi, odnosno ograničavaju mehanizme za prinudno izvršenje međunarodnog prava. Dakle, Sud deluje u jako složenim uslovima, i to se vidi u načinu na koji on rešava sporove, a najviše u fazi postupka u kojoj odlučuje o naknadama. Sud je izbegavao da često dosuđuje one vrste naknada koje bi podrazumevale praćenje izvršenja i nadzor nad ponašanjem osuđene stranke, odnosno nad pregovorima o izvršenju između stranaka i nakon donošenja presude, iako su te naknade prihvaćene kao pogodne za rešavanje sporova u datim okolnostima u Pravilima o odgovornosti država Komisije za međunarodno pravo. Razlog je u činjenici da Sud nema prinudne mehanizme kojima bi mogao da natera stranku da izvrši presudu, niti generalno mehanizme nadzora nad implementacijom. Naravno, države članice Ujedinjenih nacija prihvataju obavezujuće dejstvo presuda Međunarodnog suda pravde u skladu sa članom 59. Statuta Suda, a i na osnovu člana 94. stava 1. Povelje UN imaju obavezu da se povinuju odlukama Međunarodnog suda. Osim toga, ne treba potceniti ni mogućnost Suda da posrednim putem utiče na ponašanje stranaka. Sud nadgleda ponašanje stranaka tokom postupka, a snagom svog autoriteta predstavlja sputavajući faktor za slobodu delovanja stranaka i nakon okončanja postupka. U tom smislu, Sud je pre svega sud pravde, a ne političke korisnosti, njegova funkcija je da tumači pravo na osnovu koga će biti rešen spor između stranaka. Međutim, svako tumačenje je stvaralačka delatnost, a na stvaralaštvo Suda u oblasti tumačenja umeju da utiču i politički obziri. Sud dobro pazi da naknada koju dosudi pospeši dalji razvoj odnosa između stranaka u onom delu u kome je došlo do spora. Najveći deo presuda Suda zapravo i poziva direktno stranke da pristupe pregovorima o načinu izvršenja presude i o odvijanju daljih međusobnih odnosa u delu u kome je došlo do spora. Sudsko rešavanje spora je u međunarodnom pravu, a pogotovo u međudržavnim odnosima i u kontekstu funkcija Međunarodnog suda pravde, samo još jedan od načina za mirno rešenje spora, često i poslednji način koji se primenjuje kad su svi drugi propali (pregovori, dobre usluge, posredovanje, pa čak i arbitraža). Zato je i presuda Suda u funkciji stvaranja povoljnog okruženja za dalji razvoj dobrih i mirnih odnosa između stranaka. Sud je pomoćno telo država za mirno rešavanje sporova sve dok ne donese odluku u meritumu, čak i ako se postupak obustavi i pre faze saslušanja, pismena razmena podnesaka može da pomogne da se pozicije stranaka u sporu razbistre i da se vidi tačno šta ko želi, te kako se spor može prevazići. Zato smo u ovoj monografiji obrađivali i one predmete u kojima nisu donete presude zbog ranijeg obustavljanja postupka, jer je interakcija stranaka međusobno i sa Sudom pojedinačno bila od značaja za kasnije rešenje spora, ali i za formiranje državne prakse u pogledu shvatanja korektivne pravde. Sud je institucija koja sa pogledom u prošlost uvtrđuje odnose za budućnost, bavi se rešavanjem sporova koji su izbili pre pokretanja postupka pred njim, a treba da donese presudu kojom će doprineti budućim dobrim odnosima između stranaka. Prema tome, Sud mora da otkloni posledice nastalog spora, a ne da u svakom slučaju donese presudu. Ukoliko stranke ne uspeju da postignu sporazumno rešenje spora pre donošenja presude, međutim, Sud mora da preuzme na sebe odgovornost i da dosudi naknadu koja bi adekvatno otklonila spor. Ne sme se zaboraviti ni da stranke koriste sudski spor kao deo šire strategije ostvarenja svog državnog interesa. Sve su to okolnosti koje utiču na izbor naknade, ali na kraju jedino relevantno pitanje bi trebalo da bude – da li je spor rešen? Prema tome, izraz „rešava sporove u skladu sa međunarodnim pravom“ iz dela Statuta u kome se opisuje osnovna funkcija Suda ne treba da bude shvaćen na način da se međunarodnim pravom tačno propisuju načini primene mehanizama korektivne pravde za svaki pojedini slučaj, već da Sud mora u svojim razmatranjima da koristi izvore međunarodnog prava koji su navedeni u članu 38. Statuta i, naravno, da uvek ima u vidu da je nadležnost za dosuđivanje naknade uopšte garantovana članom 36, odnosno, za svaku posebno, prirodom sudijske funkcije, o čemu smo toliko raspravljali tokom prethodnog izlaganja. Na osnovu pregledane prakse, može se zaključiti da Sud najradije koristi deklaratornu presudu kao naknadu. Deklaratorna presuda ima i funkciju preventivnog pravnog sredstva. U tome leži i njena najveća snaga. Deklaratorna presuda utvrđuje pravne odnose između stranaka i otklanja nejasnoće u tumačenju pravne situacije koje su dovele do spora. Na taj način se garantuje da stranke u budućnosti mogu na sigurniji i lakši način da održavaju međusobne odnose i umanjuje se mogućnost da ponovo izbije spor oko istog ili sličnog pravnog pitanja. Države koje su dobile naknadu u vidu deklaratorne presude su u najvećem broju slučajeva time bile zadovoljene, te nakon donošenja presude nije bilo potrebe za dodatnim pregovorima oko rešavanja spora sa suprotnom stranom. Sudska praksa u pogledu korektivne pravde je bitna za razvoj međunarodnog prava. Sudsko rešenje spora, koje neminovno obuhvata tumačenje prava, može da predstavlja početni korak za promenu postojećeg prava, jer se kroz praksu najbolje uviđaju mane ili praznine u postojećem pravnom okviru.

Item Type: Book
Depositing User: Ana Vukićević
Date Deposited: 04 Mar 2022 16:33
Last Modified: 11 Oct 2023 12:06
URI: http://repozitorijum.diplomacy.bg.ac.rs/id/eprint/863

Actions (login required)

View Item View Item