Otvoreni Balkan : ekonomska integracija između političkih i bezbednosnih razmimoilaženja

Arnaudov, Mitko (2023) Otvoreni Balkan : ekonomska integracija između političkih i bezbednosnih razmimoilaženja. Institut za međunarodnu politiku i privredu, Beograd. ISBN 978-86-7067-322-9

[img] Text
Otvoreni_Balkan.pdf - Published Version
Available under License Creative Commons Attribution Non-commercial No Derivatives.

Download (3MB)

Abstract

Ekonomski model integracije predstavlja fenomen sve više privlačan za savremene subjekte međunarodnog prava. Reč je o modelu koji omogućava zaštitu nacionalnih interesa, a istovremeno ne dovodi u pitanje motive međudržavne saradnje. Klasični realisti verovatno se ne bi se složili sa ovom tezom, jer bi već na samom početku ustanovili da međudržavna saradnja, pa i ekonomska, u određenoj meri ograničava državni suverenitet, a time onemogućava njene potpune kapacitete za sticanje moći, što bi u suštini vodilo do zaključka da je borba za moć u međunarodnim odnosima, kakvu klasični realisti zamišljaju, u velikoj meri ograničena, jer bi saradnja po automatizmu značila i ograničenu kompetitivnost. Međutim, u aktuelnoj globalizovanoj političkoj ekonomiji teško je pretpostaviti, pa i hipotetički, države koje stiču moć u međunarodnim odnosima, a istovremeno su izolovane u kontekstu saradnje sa drugim subjektima međunarodnog prava. Zapravo njihova izolovanost, u savremenom smislu razumevanja međunarodnih odnosa, po logici bi značila i ograničenu mogućnost, odnosno nemogućnost sticanja moći. Time se u suštini dovodi i sama održivost državnosti i suverenosti pod znak pitanja. Jer u savremenim međunarodnim odnosima, čak i kada je reč o državama bogatim prirodnim resursima, nesaradnja sa drugim državnim subjektima u domenu trgovine, pre svega, automatski znači izostanak mogućnosti za kreiranje dobiti. Ako sve to spustimo na osnovni, međuljudski nivo, to bi značilo da proizvođač paradajza, čak i slučaju da je najbolji u tome, teško da bi obezbedio sebi i svojoj porodici održivost ukoliko ne sarađuje sa drugim proizvođačima hrane. Jer, čak i kada bi prehranjivao svoju porodicu samo paradajzom rizikovao bi svoj i živote članova svoje porodice stavio pod znak pitanja u periodima godine kada je paradajz gotovo nemoguće proizvesti. Ovo je verovatno najjednostavniji način razumevanja savremenih ekonomskih odnosa, prožet poglavljem globalizacije u kome se čini da je privredni sektor predvodnik celog tog procesa, ali je suština strukture takva da bez državnog „intervencionizma“, u smislu odobravanja učešća u međunarodnim ekonomskim tokovima od strane drugih subjekata međunarodnog prava, gotovo je nemoguće da bilo koji privrednik nastupi na tom svetskom i globalnom tržištu. I najbolji primer za to predstavljaju upravo sankcije Evropske unije protiv Ruske Federacije uvedene zbog rata na teritoriji Ukrajine. Odnosno, velikom broju ruskih kompanija, uključujući i privatne, one koje nisu u državnom vlasništvu, onemogućeno je poslovanje i poslovne aktivnosti na tržištu Evropske unije. To nam predstavlja empirijski pokazatelj da su države i dalje predvodnici međunarodnih ekonomskih tokova, pa i u etapi globalizacije, te da je bez uključenosti u svetske privredne tokove, kroz osnovni model saradnje, nemoguće kreirati osnovnu državnu održivost, pre bilo kakvog obezbeđivanja mogućnosti za sticanje dodatne moći, političke, ekonomske, vojne, diplomatske, iznad osnovnog nivoa održivosti političkog suvereniteta i teritorijalnog integriteta. Kada je reč o bezbednosnim tokovima u savremenim međunarodnim odnosima, situacija je slična poput one u domenu ekonomije. Pored tradicionalnih bezbednosnih izazova, koji se pre svega odnose na zaštitu političkog suvereniteta i fizičkog osiguranja teritorijalnog integriteta, subjekti međunarodnog prava su suočeni sa savremenim bezbednosnim pretnjama koje ne prepoznaju nacionalne i državne granice, te ih često treba zaustaviti u fizičkom smislu, odnosno suočiti se sa njima koristeći vojnu moć u klasičnom smislu razumevanja tog pojma. Upravo zato su savremeni subjekti međunarodnog prava na svojevrstan način prinuđeni, kako u kontekstu ekonomskih tokova tako i u bezbednosnom domenu, da sarađuju sa drugim državnim entitetima kako bi radili ka maksimizaciji resursa u preveniranju i zaustavljanju savremenih bezbednosnih pretnji i izazova. Bez obzira na veličinu vojnih i odbrambenih budžeta pojedinih država, koji su u finansijskom obimu čak i hiljadu puta veći u odnosu na manje države, savremeni bezbednosni izazovi i pretnje imaju izrazito sveprožimajući uticaj koji „prinuđuje“ državne entitete da u određenim trenucima sarađuju i u ovom domenu kako bi pokušali da minimiziraju posledice, u slučaju da nisu direktno pogođene. Primer toga su dva aktuelna bezbednosna fenomena koji za određenu grupu zemalja predstavljaju bezbednosnu pretnju, dok za drugu predstavljaju bezbednosni izazov, a upravo zbog takvog odnosa i uticaja „primoravaju“ države na međusobnu saradnju, čak i u politički nepovoljnim trenucima. Savremeni migracijski tokovi na evropskom kontinentu predstavljaju empirijski pokazatelj kako jedan aktuelan bezbednosni fenomen, tumačen kao pretnja ili izazov, iziskuje višestruku međudržavnu saradnju. Prvobitno je aktuelna migrantska kriza, koja je 2014. i 2015. godine bila na vrhu bezbednosne agende Evropske unije, pokazala da je u praksi međudržavna saradnja, kada je reč o savremenim bezbednosnim izazovima, najmanji zajednički imenitelj kao preduslov u procesu upravljanja takvom vrstom bezbednosnog problema. Potom je upravo migrantska kriza pokazala i da je u praksi moguće koordinisati bezbednosnu politiku država članica Evropske unije sa državama koje to nisu, poput onih koje se nalaze na takozvanoj Balkanskoj ruti, jer je reč o bezbednosnoj pretnji i izazovu koji „zamagljuje“ državne granice, te prouzrokuje direktne i posredne posledice na različite državne sisteme, bez obzira na njihovu političku, ekonomsku ili vojnu moć, te i bez obzira na to da li su neke od njih članice vojno-odbrambenog saveza NATO ili države-stalne članice Evropske unije. Slično iskustvo, kada je reč o savremenim i aktuelnim bezbednosnim izazovima, primećeno je u borbi protiv globalne pandemije Kovid-19. Ova zdravstvena kriza nije prepoznavala fizičke i državne granice, te je poput kuge i kolere u 19. veku i malarije u 20. veku prouzrokovala nesagledive posledice kada je reč o odnosu broja zaraženih i preminulih, ali istovremeno i nesagledive posledice u kontekstu ugrožavanja nacionalnih zdravstvenih sistema, što je imalo višestruke posledice na funkcionalnost savremenih subjekata međunarodnog prava. Istovremeno su geografski velike, ekonomski snažne i politički i vojno moćne države bile suočene sa manjkavostima svog zdravstvenog sistema, slično poput siromašne, ekonomski slabe, vojno i politički inferiorne države. Države sa hiljadostruko većim odbrambenim i vojnim budžetima suočile su se sa posledicama sa kojima su bile suočene i one države sa najnižim vojnim i odbrambenim budžetima na globalnom nivou, što je doprinelo neophodnosti višestruke saradnje, te pronalaženju alternativnih modela i metoda saradnje usmerenih ka jedinstvenom cilju – zaustavljanja širenja razmera pandemije i zajedničkog nastupa u suočavanju i eliminisanju posledica. Stoga se vraćamo na sličan odgovor, kao i u kontekstu ekonomske saradnje, da je saradnja kao takva u savremenim međunarodnim odnosima od inicijalnog i suštinskog značaja za zadovoljavanje potreba savremenih država, te očuvanju nacionalnih interesa, što je kontradiktorno u odnosu na razumevanje međunarodnih odnosa klasičnih realista, ali empirijski potvrđeno, a time i dokazano. S druge strane, kada je reč o političkoj saradnji, pre svega u domenu spoljne politike, višestruki su odgovori o tome koliko ona doprinosi ostvarivanju spoljnopolitičkih ciljeva država, time i zadovoljavanju nacionalnih interesa, te sticanju moći u kontekstu razumevanja klasičnih realista. Ako posmatramo iz ugla odlučivanja u okvirima međunarodnih institucija i saradnji, ona je poput ekonomske i bezbednosne saradnje gotovo neophodna, pogotovo u onim organima i telima u kojima se zahteva većinsko odlučivanja, a posebno u onima koji zahtevaju odluke usvojene konsenzusom. Na primer, države članice Evropske unije u slučaju izostanka političke saradnje sa drugim državama-članicama veoma teško će uspeti da sprovedu odluku koja je u njihovom interesu na nivou Evropske unije, jer u tome neće dobiti podršku ostalih država-članica. Međutim ovde nije neophodna samo politička saradnja. U praksi, ekonomski snažne države, sa izraženim investicijskim kapacitetima, lakše promovišu i svoje spoljnopolitičke ciljeve, što ih dovodi u privilegovaniji položaj u odnosu na ekonomski slabije zemlje. To je ranije bio slučaj sa vojno snažnijim državama, koje su koristile upravo mehanizme vojne pretnje u procesu ostvarivanja svojih spoljnopolitičkih ciljeva. U aktuelnim međunarodnim odnosima ekonomski instrumenti su postali moćno oružje u rukama ekonomski jakih država u pozicioniranju svojih interesa i spoljnopolitičkih ciljeva u odnosu na druge subjekte međunarodnog prava. Ali se politička saradnja, više u teoriji a neretko i u praksi, pokazala kao veoma svrsishodan mehanizam u spoljnopolitičkom delovanju malih država sa ekonomski, politički, vojno i diplomatski ograničenim kapacitetima. Reč je o državama čije spoljnopolitičko delovanje je umnogome bilo determinisano regionalnim okolnostima, ali i spoljnopolitičkim pozicijama velikih država, ili, posmatrano iz ugla klasičnih realista, velikih sila. Udruživanje ove kategorije zemalja u političkom smislu, u zajedničkom promovisanju njihovih spoljnopolitičkih interesa i ciljeva, pokazalo se kao uspešan model spoljnopolitičkog delovanja ovih subjekata međunarodnog prava. Jer, pojedinačno su previše slabi da bi izvršili uticaj, dok su udruženi, pre svega u regionalnom kontekstu, „vidljiv“ faktor koji u određenoj meri može da determiniše međunarodne tokove, a time i da direktno postigne rezultate u ostvarivanju spoljnopolitičkih ciljeva. U ovom istraživanju smo naveli više različitih primera u kojima se politička saradnja pokazala kao višestruko produktivna. I kada je u pitanju politička saradnja velikih i snažnih država, pogotovo u kontekstu ostvarivanja njihovih ekonomskih i bezbednosnih interesa, i kada je u pitanju politička saradnja malih i mikro država, pre svega u realizaciji njihovih spoljnopolitičkih ciljeva, ali i ekonomskih i bezbednosnih interesa, takođe. Upravo zato smo ustanovili da su politička, bezbednosna i ekonomska integracija zapravo paralelni tokovi, najčešće usaglašeni, te međuzavisni jedni od drugih. Rezultati integracije zavise jedni od drugih. Nivo političke integracije determiniše ekonomsku i bezbednosnu, kao i u obrnutom smeru. Ali razdvojiti ih je teško sprovodljivo u praksi, osim u određenim teorijskim modelima ili nekom utopijskom poretku međunarodnih odnosa kakav je nemoguće strukturirati u realnosti. Zato je u aktuelnim međunarodnim, pa i regionalnim odnosima, teško govoriti izolovano o ekonomskim, političkim ili bezbednosnim inicijativama. One, kao takve, u formalno-pravnom smislu mogu imati politički, ekonomski ili bezbednosni predznak, ali se svakako politički, ekonomski i bezbednosni tokovi i okolnosti prožimaju u njihovom funkcionisanju. Upravo zato je noseća teza ove studije o tome da je inicijativa Otvoreni Balkan, kao projekat sa ekonomskim predznakom, umnogome determinisana političkim i bezbednosnim okolnostima i u velikoj meri empirijski argumentovana. Jer, kroz različite empirijske modele pokazali smo da ekonomski ciljevi Otvorenog Balkana svrstavaju ovu inicijativu u grupu regionalnih autentičnih projekata, ali da je u suštini politička volja bila preduslov za njeno pokretanje, dok su istovremeno političke i bezbednosne okolnosti na terenu determinisale njenu uspešnost uopšte, ali i u domenu njenih osnovnih ciljeva – onako kako su definisani u prvoj Deklaraciji usvojenoj u Novom Sadu. Stoga je ekonomska integracija, kao model izolovane saradnje u odnosu na politička i ekonomska dešavanja, umnogome sporna u praksi, jer su upravo aktuelni međunarodni odnosi pokazali da i u današnjem kontekstu politički i bezbednosni interesi determinišu kretanja u međunarodnim odnosima, pa u najvećoj meri i u globalnoj političkoj ekonomiji. Sigurno se može govoriti o osnovnim nivoima ekonomske saradnje, bez uplitanja bezbednosnih i političkih interesa, ali u savremenim međunarodnim odnosima to su pre svega u velikoj meri izolovani primeri, svedeni na neku vrstu bazične ekonomske razmene dobara i/ili resursa koji nemaju bilo kakav poseban značaj za međunarodne odnose kao celinu, a pogotovo za istaknute države u toj strukturi međudržavnih odnosa. Zato, ekonomski tokovi determinišu okolnosti u globalizovanom poglavlju međunarodnih odnosa, ali politički i bezbednosni interesi i dalje u značajnoj meri prednjače u tim procesima, postavljajući tako ekonomsku integraciju kao izraženo sporiji mehanizam u odnosu na političke i bezbednosne instrumente.

Item Type: Book
Depositing User: Ana Vukićević
Date Deposited: 18 Dec 2023 09:55
Last Modified: 18 Dec 2023 09:55
URI: http://repozitorijum.diplomacy.bg.ac.rs/id/eprint/1202

Actions (login required)

View Item View Item